nedjelja, 20.05.2012.

anonymus

"Da li je sretna

kad tako sigrunim korakom

prelazi ulicu, kao da je njena...

i kako živi, u ovo vrijeme

opako, vrijeme eksponencijalno...

bez zasićenja.

Da li je sama,

u njenom oku se ne vidi to

ili se pravi, a joj je sve

u životu normalno"

- 01:53 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.01.2012.

Nezbrinuta

Moja njiva već je duže vrijeme pusta.

Već dugo nije bilo zrelih, sočni plodova.

I nije to zbog zime

ili možda jest.

Možda se doista

predugo zadržala.

Ti ne kročiš mojim tragovima

i ne slijediš ih da bi vidio

kamo sam pošla.

Već neko vrijeme gledam kukavicu

gdje se sčućurila u tebi

i ne miče se.

Već dugo u tebi lebde riječi koje si čuo,

kao da ih nisi čuo.

Žudim za tim riječima,

progovori! molim te.

Šibaj me, priveži na stup srama,

reci da sam varalica i izdajica,

samo ne šuti, molim te.

Ubit ćeš me, nestat će me.

Ubijam se, a želim živjeti.

- 18:23 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.12.2011.

speachless - kako je Grinch upropastio Božić, a vještica "spasila"

U svemiru svog ženskog bića,

gotovo po prvi put

ostajem bez teksta.

Što god da ja kažem

u tvojim ušima zvuči grozno.

Nije li ovo idealno vrijeme,

pokrit se jastukom po glavi

i, nestati...

- 21:21 -

Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 17.12.2011.

pusti me, vrišti mi se

Vidim te, dolaziš opet s onim glupavim "neugodna situacija" smješkom. Ti si odrasla osoba, ponašaj se tako.

Ubija me ova neizvjesnost, ova klopka u vremenu. Ponekad, kad žica pukne, nek ide sve k vragu, pomislim.
Blago šizofreniku, jest da ih je više, ali uvijek se zna tko je tko, dok ja životarim u ovoj svojoj koži. Ženski mozak nekad je baš težak. Smatraju da su oni u ludnici ludi, a ne znaju da su oni zapravo sretnici. Toliko opterećenja ovozemaljskim glupostima, problemima kojih nema i snovima koji se ne ostvaruju, ti ljudi, slobodni su. Pitaj me o mojim tajnim putovima, o mojim svijetovima kojima kročim, sve je to puno boja, smijeha i sreće u izobilju. Pitaj me o mojim snovima, svi su oni zarobljeni, u onim pričama o Pepeljugama i Princezama čiji život uvijek tako prokleto sretno završi.
Možda ima i ljudi koji žive u ovozemaljskom raju, možda je to samo moja prokleta luda mašta i oni mali impulsi što mi mira nedaju.

Da je drugačije, ne bih ni bila ovdje.

Pretpostavljam.

- 13:12 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.12.2011.

dimenzije bića

konačno sam to rekla, na glas

tebi u lice.

i nije se dogodilo ništa.

Jedino mi je srce

tek nakon nekog vremena

kad mi je izjava došla do sive kore,

počelo lupati. I to je sve.

Ponekad te promatram

sa strane, ispitivački

postavljam nekoliko teških, nečujnih pitanja

i čudim se što nema odgovora.

Da li je doista moguće

promatrati te u jednoj dimenziji,

da li je uopće pošteno

misliti da ih nemaš više?

a zašto onda zvukovi ne izlaze?

Zašto mi nikad ne uputiš te riječi

koje tako silno želim čuti?

(Ne, to nisu one otrcane riječi)

To su riječi života, živote moj!